Hrvoje Kolić: Shit happens

tomić

U gradu s razglednica, opjevanog najčešće o moru, suncu i balunu, teško će te naći pjesmu teksta „Izasrao sam se dobro, prošetao gradom, ugledao tebe da ti iskrenem po glavi svoj cvit Mediterana“. Ne treba se čuditi, jer u pjesmama će te teško o Splitu čuti takav tekst, on je uvijek umiven samo najljepšim riječima ili fotkama koja se klikaju samo s Vidilice, Rive ili Bačvica.

Ne tako davno, u gradu je jedan mislioc napunio bocu svojom mokraćom i zalio štand s volonterkama inicijative Za Rekom. Isti nikad nije pronađen, zaključak policije je bio da je vjerojatno krenuo ka prostorima udruge Domine u kojima se tad pripremao prvi Split Pride. Eto, desilo se vama na štandu, sutra će nekom drugome. U gradu koji se istodobno opisuje kao izletište kavopija, čudno je da nitko nije dobro primijetio napadača, koji je eto nervozan prošao par puta, potom se vratio, istresao kantu govana na Antu Tomića, te potom prema nekim očevicima i slikao svoj čin mobitelom.

Priznajem, potrebna je velika inicijativa i trud da napuniš bocu ili se istreseš u kantu pa potom s tim šetaš po svom „najljepšem hrvatskom gradu“, u kojem nitko ne smije reći ništa kontra. Karakterizacija očitog debila i lapana nije ni potrebna ovdje, jer uvijek se nađe strana koja se zgraža, kao i ona koja je trenutno u većini i slaže se s istim činom, ili tek izgovori jebiga, ovo je Split, očekuj neočekivano.

U Splitu je sve normalno. Danas, sutra možete očekivati da vas netko zalije mokraćom ili govnima, što je možda bolje od toga kad vas gađaju kamenjem ili pitarima na Rivi. Ili nije? Ipak, za jedno i drugo potreban je veliki trud i ideja očitog debila i lapana kojeg da ponovim ne treba karakterizirati tako, jer večina ga smatra ionako normalnim stanovnikom grada u kojem je sve moguće.

Ovo je Split, ne zaboravite.

Grad u kojem očekuješ neočekivano. Grad u kojem će dotične sasvim krivo proglasiti redikulom, mada to isti nije, jer redikuli su sasvim lijepa duša grada, bez zla. Svi sportski uspjesi, pjesme, more, sunce, najljepše žene, momci, mokraće i govna stanu pod isto, ono normalno u gradu, koji je nekad poštovao različitosti i držao do svakog građanina.

Tko čita Antu Tomića, slaže li se s napisanim ili ne, nije ni bitno. Kao što nisu bitni ni stavovi prethodno spomenutih volonterki. Uvažiti drugoga i poštovati ga je doista teško u gradu i državi gdje se izgubilo sve, ali to je jedino ostalo. Jer dok se smijete, uvažavajući misao jebiga, to je Split, činite da grad zbilja ostane samo osunčana slika s razglednice i ništa više.

Grad, koji i poput države nagrađuje „herojska djela“ jer netko nekome pomaže, ili isplaćuje plaću, kao da su to iznimke koje treba nagraditi,a ne normalna pojava. Ništa više nije normalno, ljudsko se davno izgubilo. Govna su davno istresena i po vašim glavama, samo toga još niste ni svjesni. Smijte se, recite još jednom: Ante, shit happens, ovo je Split. Sve dok ne primjetite govna na svojim glavama koji su vam istresli debili i lapani koje ste sami prihvatili.

Preporuka nakon čitanja:

Otiđite u zahod. Napunite kantu svojim govnima i istresite je na svoje najbližnje. Potom ih uslikajte i nasmijte se. Recite: Jebiga, ovo je Split. Njihovo mišljenje nije važno. Bitno je da se imate s čime zajebavati sutra.

Oglasi