Hrvoje Kolić: Osamdeseti put sam stavio ponavljanje u celofan

lajk

Izvadili smo neki zamrznuti dio kokoši, da se spremi juha. Znači i danas imamo sreće, bar kad je glad u pitanju. U pauzi kuhanja, onoj s nervoznom cigaretom i pogledom prema špaheru da nešto ne prekipi, pitala je šta ćeš danas pisati, ja iskreno nisam imao pojma. Odgovorio sam da mi je šupljina u glavi, što nije daleko od istine.

Osamdeseti put ostajem prazan.

Šupljina učestalo proizvede ponavljanje misli, već pročitanih poruka koji si izrekao, mislio na ulici, protestu, za vrijeme samostalnosti ili življenja na računu roditelja, zaposlenosti, nezaposlenosti ili sad u blizini kuhinjskog stola. Pisanje se nikad ne svodi pišući o drugima. Pišeš o drugima, tek ako nisi prošao ono s čim žive svi drugi. Čitajući portale posljednjih dana, vidim, mnogo se piše o prosvjedima u Bosni, što je poslije rezultiralo pitanjima poput „Hrvati, što čekate?“, a potom i zajebanciji koja krene o lajkovima i potpori s kauča.

Osamdeseti put samo lajkate.

Nije to ništa loše, ljudi se informiraju, reklo bi se čitaju nešto pametno, davaju potporu. Jedni pišu kobasice od statusa i komentare o velikoj apatiji, ljute se i nešto drkaju. Mene nekako zaboli ona stvar, iskreno nakon godina odlazaka na prosvjede s ekipom, dođeš do toga da ti stvari postanu smiješne i stvoriš si naviku odlazaka kao da samo ideš vidjeti prijatelje koji se stalno muvaju tu poput tebe. Ponovno smo tu, imamo vlastite razloge koji s vremenom postaju dio nostalgije kad si mislio da mijenjati svijet znači neprestano tući glavom o zid.

Osamdeseti put sjetim se sebe.

Odustao sam od pitanja zašto se stvari ne pomiču na bolje, brojanja razloga, ljudskih, medijskih, /i da prostiš/radničkih prava. Ne brojim ni nezaposlene, pola nas godinama vara državu radeći na crno, ponekad  honorarno, ali gotovo nikad s onim pečatom u radnoj knjižici, iskustvom kojim puniš svoje životopise. I tako, svi radimo nekog vraga, vrtimo se u krugu kako najbolje znamo i sve manje pitamo. Poslove ne biramo više ni po struci, radimo da dođemo do nekog svog mjesečnog minimalca. Smijem se sam sebi koliki sam „jebivjetar“ zapravo, pa moji starci su u tim godinama imali mene i brata, stalan posao i stan!

Osamdeseti put mislim da je prije bilo bolje.

Država nam je smiješna sama po sebi, dok smo odrastali nismo brinuli za budućnost, oni nešto stariji su vjerovali  bit će bolje, pa danas imamo generacije koje žive s roditeljima u onim stanovima ili kućama koje je netko prije njih izgradio ili kupio u vremenima „potpunog mraka“. Nakon devedesetih, pljačka se nastavila, kažu da su kapital i mediji preuzeli sve, pa danas iste te medije spašavamo oprostom dugova, dok se ona šaka preostalih tvornica nepovratno gasi. I sve bi to bilo u redu, da ja danas vjerujem u slobode medija, ili čitam iste. Odavno sam prešao na one nezavisne, što su gazde sami sebi, čitajući tekstove „jebivjetara“ poput sebe, jer oni imaju još nešto da kažu.

Osamdeseti put promislim zašto više ne čitam Jutarnji i Slobodnu.

Sjećam se da smo ne tako dugo, imali 8% visokoobrazovanih građana i građanki, da bi taj postotak povećali uvođenjem Bolonje, jednim sustavom, koji je napravio više robota na traci i glupana, nego i jedan obrazovni sustav prije. Zanati danas skoro i ne postaje, nekad mislim da mi je brat jedini stolar na svijetu i zavidim što on rukama može da stvori nešto što traje. To je bitno danas, najvažnije je omogućiti ljudima da rade nešto i stvore vlastitim rukama. Dan danas slušam svog barba Joku i njegovom ponosu o proizvodima Jugoplastike i shvaćam koliko ljudima znači stvarati, vidjeti, primiti nešto vječno iz vlastitih ruku.

Osamdeseti put žalim što nemam posao.

Ne želim spominjati prosvjede koje smo imali zbog izljeva mržnje ili straha, manipulacija je tema koju izbjegavam, srameći se zbog čega povremeno dižemo ruke, palimo i razbijamo.

Pravednost je postala taoc ravnodušnosti. Ne razmišlja se o prosvjedima kad apatija na sunčanoj strani hrvatske obale govori da ne može gore od ovoga. Problemi se gomilaju i zaboravljaju poput afera političara, da više ni ne brojiš koji su i koliko ih je. Zaboravili smo razloge svoga postojanja i lakše je plivati u moru sranja, osjećati se dobro stavljajući jedan lajk, jer sutra opet moramo negdje zaraditi svoj minimalac. Prodani smo od samog početka što smo prihvatili i sve nas više zaboli ona stvar.

Možda se jednom ponovno krene na ulicu, bilo protiv GMO-a, ZOR-a, za ljudska prava, medijske slobode, radnike, da ponovno sretnem onih dvadeset zanesenjaka, koje rado vidim i shvatim kako se u tom trenutku nešto promijenilo na sunčanoj strani hrvatske obale podno brdovita Balkana.

Osamdeseti put sam ponovio ono što već znam, što već svi znamo. Osamdeseti put sam stavio ponavljanje u celofan.

Oglasi