Nikola Nemec: Sloboda je u izboru
Ponekad mi se čini da je sve to kocka. Kocka vrlo šiljastih rubova sa šest uvijek novih stranica. Događa se da se te stranice ponove u samo dva bacanja, ali sa matematičkog aspekta gledano znamo da je slučaj za takvo nešto vrlo rijedak, dapače izniman. U matematici se dva jednaka broja u jednadžbi mogu međusobno poništiti što ne mora uvijek poći na dobro. Stoga, koliko god se trudili shvatiti ju, koliko god trenirali trzajni moment zapešća pri bacanju, ili joj možda pokušati podvaliti, brušeći joj rubove kako bi prevagnula željena brojka – rezultat će biti neovisan, isti, dvoznačajan. I kad kocka napokon stane nakon nebrojivih salta i nesinkroniziranih manevriranja, praćenih suludim i gladnim nam pogledima i gorko-slatkim iščekivanjima, i mi ćemo stati bez obzira na koliko se okrenula, očiju razgolačenih od čuda, paralize udova nad dobivenim, paralize koja svaki put koči jednakom žestinom. A što je broj veći i osmijeh nam je veći, dakako. Jer doživjeli smo nešto divno, ili ćemo tek doživjeti, što je, po mom mišljenju još i divnije.
Dakle, kada ugledamo truplo nekog gospodina kako leži pod kotačima kamiona s poluprikolicom, mrtvog naravno, komotno nam u glavu navire zaključak kako mora biti da je jadni stari bacio jedinicu. Ipak, tu se možda i varamo. Koliko mi znamo, a znamo koliko i crno pod noktom, možda je taj stari bacio na šesticu, šesticu što čini niz od šest jedinica, ili je pak riječ o jednoj petici koju slijedi jedinica, ili je možda, igrom slučaja dobio po dvije trice koje će se, kako već možemo pretpostaviti, poništiti. Igra slučaja. Ta nevidljiva igra, nuspojava ga je, izgleda koštala života. No, usporedimo li čimbenike koji su doveli do tog krajnje nezgodnog položaja po život tog jadnika, možemo kazati kako mu je tog jutra, poslijepodneva, noći i općenito tog dana u svemiru sudbina zakazala okrenuvši mu dupe tik pred semaforom. Ali polako. U čemu je ta jedinstvena razlika koja nas u trenutku istransformira iz gospodara vlastitih lutaka u obične glinene golubove.
Imamo li mi sami doista kontrolu nad proživljenim ili o tome odlučuje neka viša sila, nizak nagon, kocka, stakleno oko, sreća, zvijezde, karte ili tek takozvana jebena sudbina. Karma. Ekvivalent ovoj neminovnoj životnoj zagonetki jest život sam jer, ako promućkamo glavom, uviđamo da je taj dar nekom od nas darovan namjerno, s namjerom: sadržaj iz testisa se dobrano mućka potencirajući erupciju spermija kojima je ” upaljeno zeleno svijetlo” za unilazak u središte života, u maternicu, tijekom seksa dvoje budućih roditelja koji to i žele postati – dakle s namjerom. Tu je i drugi kordon ljudi, rođenih nenamjerno, slučajno (upitnik i uskličnik), u maniri jeftine hotelske sobe kojoj prethodi veća ili manja gozba, slavlje ili pijanka, kao rezultat eksplozivnog i slijepog nagona ili tek pretankog ili nekvalitetnog kondoma. Bilo kako bilo, život – ako mu izuzmemo vijek trajanja i kvalitetu – svi proživimo sasvim slučajno sve do njegovog kraja, iako većina gaji vrlo ozbiljne namjere u, i prema istom. Također, toliki je broj onih koji umišljaju da su imali neku vrst kontrole nad proživljenim, i tako obmanjeni još koriste i sve moguće i nemoguće prilike kako bi nahvalili taj svoj doprinos vlastitom uspjehu. Kao da samo preživljavanje nije dovoljno velik. Oni će ići i korak dalje, zahvaljivati će Bogu i Sotoni, zahvaljivat će braći, kućnim ljubimcima, političkom podneblju i televiziji; zahvaljivati će i tebi i meni, i njima, i astronautima i piscima, i glazbenicima, cijelom jednom univerzumu i Velikom prasku što je prethodio – ukratko, svemu, svima i svačemu za sve svoje blistave životne epizode…
Jedino što nas dijeli od izvjesne gatare, dok joj sjedimo sučelice za njenim stolom je ta staklena kugla koja je tobože oko u drugi svijet, oko koje samo njoj govori dok ga ona otvara svojim izbrazdanim i pougljenim prsturinama na kraju kojih svijetle dugi, dugi u crveno lakirani nokti koji, svaki zasebno, reflektira naše zbunjeno lišce. Možda griješim, ali vjerujem da, kad bi ustali i razbili to ”oko” o pod, da bi od njega ostalo samo staklo. A sva budućnost koja se nalazila u njemu bi se pretakla u nas, zato jer je uvijek i bila samo naša. I mada bi tim činom zapečatili svoju sudbinu ili što god već to bilo, jer bi nas prpošna ciganka vjerojatno proklela u vječnosti, ili bi nas ona ili neki od njenih pajdaša u hipu šutnuli tamo, u vječna lovišta, vjerujem da ništa od navedenog nije ni važno. Štoviše, takva vrst poduzetnosti me nikada nije ni interesirala, tako da će se ono stakleno i dalje ”otvarati” onim nevinim očima, onima bez kojih bi budućnost samih vračara bila poljuljana, ali ne i meni. A ako ima tu nekakve istine – kažem – neka miruje, jer budućnost je, barem meni, puno zanimljivija ako ju ne poznam. Kvragu i predostrožnost, ponekad je najbolje biti nepripremljen. Tko zna, iza ugla se nešto kuha; ako potrčim, možda uletim u kaos ludila; ako zastanem, možda propustim izbalansirani ljudski kontakt. Sloboda je u izboru.
