Boris Peko: Led Zeppelin i Celebration Day – Pjesma ostaje ista

image

2006. je umro Ahmet Ertegun, osnivač Atlantic Recordsa, a 2007. je u njegovu čast hard-rock institucija održala koncert. Kompletan prihod je išao u dobrotvorne svrhe te je Oxfordu donirano 26 miljuna funti za stipendiranje studenata što predstavlja jednu od najvećih donacija u povijesti tog poznatog sveučilišta. Taj koncert su Zeppelini održali u sastavu: Page, Plant, Jones i Bonham. Da, izgleda nestvarno, ali ovaj posljednji je Jason Bonham, sin bubnjara Zeppelina, Johna, tako da i dalje sve ostaje u obitelji. Ne treba trošiti riječi o interesu za taj koncert u Londonu, a najjednostavnije rješenje je bila lutrija. Znači, čekaš da te izvuku i da ti dozvole da platiš 125 funti za ulaznicu. Tom prigodom je snimljen koncert i premijera je bila 17.10.2012. u kinima pa tako i kod nas.

Koncert su otvorili sa „Good Times Bad Times“ sa prvog albuma i djelovali su pomalo usporeno. Page zaista star, Plant se dobro drži, a John Paul Jones je najbolje ostario. Izabrali su jednostavnu pjesmu za otvaranje te se tako i nastavilo sa „Ramble On“. Tu je utisak bio kao da nije to to. Bilo je pitanja hoće li se Page igrati sa gudalom, Plant zavijati te koliko će trajati Jonesove improvizacije na klavijaturama. Sa „Black Dog“ su iznimno pogodili i razbudili publiku.

Prvi zaključak: Page se skriva iza distorzije. Tko je gledao „The Song Remains the Same“, te „How the West Was Won“ zna dobro Pageove mogućnosti. Plant se već zagrijao, međutim, Page ne, dok Jones sve filigranski precizno prati i daje ton. Bonhama nisam ni primijetio do „Black Dog“ kada je počeo žestoko bubnjati i bilo je dobro. „In My Time of Dying“ je jedan od osobnih favorita i odsvirana je odlično. Instrumentalisti su se poklopili idealno, ali sad Plant zapinje. Uslijedile su „For Your Love“ koja je prvi put svirana uživo te ubitačno dobra „Trampled Under Foot“ na kojoj su se uigrali sa posebnim efektom koji je proizveo John Paul Jones na klavijaturama. I počelo je. „Nobody’s Fault but Mine“ gdje savršeno Plant prati Pageovu gitaru u ton te prvi Pageov solo po očekivanjima. Jones ostaje za klavijaturama i hipnotizira publiku.

Počinje „No Quarter“ i razvuku je, odsviraju bez greške te ih Bonham isprati u tatinom stilu.„Since I’ve Been Loving You“ je pjesma sama po sebi toliko genijalna da ako je jednako tako ne odsvirate to će biti vidljivo. Najveća greška je bila uspoređivanje Zeppelina 2012. i 1975. ali tako je to. I nije bila ni približno odsvirana kao 1975. Page je skratio solo, Plant neuvjerljiv, a Bonham se jednostavno izgubio u toj slabosti njih dvojice te da je odsvirao savršeno, ne bi bilo vidljivo. Sljedeću pjesmu je Plant najavio kao „jednu od onih koje se jednostavno moraju odsvirati“. Jonesov bas je dao prve taktove „Dazed and Confused“. Kao i na „No Quarter“ svi su se uklopili, ali ponovno Page sa puno distorzije te su je odlično odsvirali. Ta je pjesma 70-ih trajala 20-ak minuta dok je ovdje trajala 10-ak minuta. Page je uzeo gudalo i odradio svoju ulogu čarobnjaka. Upravo su godine droge i alkohola krive za te Pageove oscilacije. Ima on to još u glavi, ali motorika ne dopušta. Nisu to više oni prsti, koji svojom idejom zamjenjuju tehničke nesavršenosti. Page je uzeo Gibsona sa dva vrata i razlaže „Stairway to Heaven“, a publika je po drugi put hipnotizirana i prati Planta svaki stih. Page je malo skratio solo, ali dojam  je da nikoga u dvorani nije to zanimalo. Iskreno, čuli su tu pjesmu uživo, jednu od najdražih britanskih pjesama po raznim anketama, pjesmu koja je sa svim svojim kontroverzama i pričama zaista legendarna. Kad su završili Plant se obratio onome u čiju čast su se okupili i poručio:“Ahmet, we did it!“.

Fascinantno je bilo gledati John Paula Jonesa. Taj čovjek je jednostavno perfekcionist bio i ostao te jednostavno ne zna, ali zaista ne zna napraviti grešku. „The Song Remains the Same“ su odsvirali kako na istoimenom dokumentarcu jer znaju da tim pristupom ne mogu pogriješiti. „Misty Mountain Hop“ je Plant otpjevao skupa sa Bonhamom navodeći kako je njegov otac volio pjevati Hendrixovu „The Wind Cries Mary“ četrdesetak puta po večeri. Na kraju se Bonham ustao, naklonio i pokazao tetovažu na ruci- famozna Bonhamova tri kruga, što je bio njegov znak na Led Zeppelin IV.

„Kashmir“ je jedna od pjesama koja je najkomercijalnija od repertoara Led Zeppelina, ali na njoj je upravo Bohnam pokazao svoje znanje i odsvirao je na vrhunskoj razini. Taj riff je jednostavan ali izvrsno pogađa, dok su se klavijature poklopile sa svim Jonesovim prijelazima. Pjesma je jednostavno ubitačno dobro odsvirana. Poslije prvog bisa bila je „Whole Lotta Love“, a za kraj „Rock and Roll“. Obje brze, jake, žestoke i odsvirane kao u najboljim danima.

Uspoređivati Zeppeline danas i prije 35 godine nema svrhe, ali činjenica je da ti tipovi još uvijek mogu vrhunski odsvirati koncert od 2 sata. Upravo zato je žal zbog neodlaska na turneju iako su godine vrlo jako opravdanje (Page je ’44. godište). Svaka im čast na pozivu Jasonu Bonhamu koji ima breme sina jednog od TOP3 bubnjara svih vremena. Odradio je kvalitetno koncert, iako je za pretpostaviti da je njemu bilo najteže. Kad su odlazili s bine, vidjele su se suze u njegovim očima, vjerojatno kao i u očima svih istinskih fanova Zeppelina koji su bili u dvorani. Činjenica je da su Zeppelini imali jednog od TOP3 bubnjara,  ma i najvećeg bubnjara. Dalje, jednog od TOP10 gitarista, koji je plesao od bluesa, folka do žestokog hard rocka sa lakoćom, te prototipa frontmena. Plant je sve što rock-pjevač treba biti. Vrišti, vrti se, maše mikrofonom, svira usnu harmoniku, vrti kosu itd. I uvijek na kraju, veliki John Paul Jones. Njegov doprinos se ne može izmjeriti u dolarima, minutama, metrima i ne znam kojom mjerom. On začini svaku pjesmu Zeppelina, bilo basom, bilo klavijaturama. Bez obzira na godine, perfekcionist je, koji se samo smješka, svira, bez naglih poteza i bez greške – šutljivi, povučeni glazbeni genijalac.

Zaključak je da je ovo reprezentativni koncert Led Zeppelina sa pravom svrhom – posvetom osnivaču Atlantic Recordsa. Vidjelo se guštanje, osmijesi trojke okrenute prema Jasonu. Možda (vjerojatno) ih nećemo vidjeti skupa više, ali „Celebration Day“ je dobar dokaz da još mogu svirati, i to kako!

Oglasi