Ana Glamuzina: NA (SJEVERO)ZAPADU…

„To be honest, you’re going to like Hannover after a few months if you give it a chance“ rekao je Francesco Ducatelli dvorani punoj stranih studenata koji su svoj erasmus semestar odlučili provesti baš u tom sjevernonjemačkom gradu. Sigurna sam da rečenica nije baš bila gramatički točna ni ispravno izgovorena, ali sentiment iza nje je bio upravo taj: ako dopustite sebi da vam se svidi, nakon par mjeseci provedenih tu, ovaj grad vam uopće neće biti tako loš. Tim nas je riječima na osrednje lošem engleskom jeziku pozdravio debeli Talijan zadužen za sve internacionalne odnose sveučilišta Leibniz. Njegova kolegica iz Francuske kasnije je na još malo lošijem engleskom pokušala umanjiti dojam koji je ostavio Franc. Nije joj uspjelo. Dojam koji smo stekli je da je Hannover nezanimljiv grad koji se svim silama trudi biti važan pa su sve napore usmjerili prema internacionalizaciji svoje studentske populacije. Do te mjere da su doveli Talijana i Francuskinju da im na lošem engleskom obavljaju te poslove sa strancima.

Do tog trenutka, uopće nisam razmišljala o Hannoveru kao o nezanimljivom pretjerano zelenom gradu, ali Franc i Sollene su mi dali razmišljati tako da je moja nostalgija nastupila prerano. Do neke mjere sam svaki aspekt ovog grada u svojoj glavi uspoređivala sa Splitom, Vrgorcem, a povremeno i svakim drugim gradom u kojem sam ikad bila. „Da sam doma mogla sam već dva mjeseca bit na plaži svaki dan!“ ili „U hrvatskim menzama se možeš pošteno najesti za jedan eur umjesto četiri.“ mi redovito pada na pamet.

Kasnije sam saznala da je Arhitektonski fakultet u Hannoveru jedan od boljih u Njemačkoj i osjećala sam se bolje zbog svog europskog pothvata. Međutim, arhitektonski fakultet na kojem možeš printati samo do devet sati ujutro, kupiti materijal za maketu samo utorkom do dva i popiti kavu samo do pet, činio se kao loš eksperiment među i ovako pretjerano senzibilnom garniturom studenata arhitekture. Odjednom mi se moj nevažni hrvatski fakultet koji vjerojatno zauzima neko troznamenkasto mjesto na popisu najcijenjenijih europskih fakulteta činio odličan. Na splitskom arhitektonskom fakultetu, kao vjerojatno i na svakom drugom, možeš uzet kavu na aparatu za tri kune cijeli dan i noć i ručati u menzi za pet kuna i printati od jutra do mraka. Činilo mi se kako je nama doma zapravo baš dobro i nije mi bilo jasno zašto smo na tom nekom troznamenkastom broju.

Studentski dom dvadesetpet minuta vožnje tramvajem udaljen od fakulteta isto nije obećavao. Valjda su na aplikaciji vidjeli da stižu dvije Hrvatice, pardon, Balkanke pa su pomislili da nam ne bi bilo ugodno u nekom tipičnom njemačkom kvartu koliko u perifernom tursko/arapsko/eksjugoslavensko/rusko/bugarskom kvartu tri dana jahanja udaljenom od svih ostalih studentskih sadržaja. Jedanaest Arapa s kojima dijelim kuhinju, a i kupaonicu jer im nije previše stalo do diferenciranja prema spolu do današnjeg dana nisu odagnali sumnje da se zapravo nalazim u internatu za buduće sultane. Tu i tamo prekinu glasne orijentalne zvukove iza vrata svojih soba teškim njemačkim rapom ne bi li me naveli na krivo razmišljanje, ali ja se ne dam.

U cijeloj toj konfuziji zaista nisam vidjela zašto bi ta Njemačka bila bolja od moje Hrvatske. I shvatila sam što mi je Franc htio reći prvi dan na upisima. Međutim, valjda bi i svi ti silni njemački studenti bili nezadovoljni da im je stvarno loše. Onda mi je postalo jasno. Njemački studenti imaju stipendije od sedamsto eura, ne šesto kuna pa im četiri eura za menzu i nije strašno. Kava im je grozna kako god okreneš pa nije baš da plaču što je ne mogu piti nakon pet sati. Ne smeta im što mogu printati na fakultetu samo do devet ujutro jer im nitko neće prijetit potpisom ili uvredama ako ne isprintaju danas. Materijale za makete ne moraju ni kupovati jer barba Hartmut u podrumu radi od drveta što god tvoja mala njemačka glavica zaželi.

Ali prije svega, njemački studenti se ne žale jer znaju da kad prestanu biti studenti neće morati useliti natrag roditeljima i čeznutljivo čekati kakav poslić sa strane. Oni će imati normalan njemački posao i normalan njemački život u nekoj četvrti daleko od tursko/arapsko/eksjugoslavensko/rusko/bugarskog Roderbrucha. Nijemci su jednostavan narod, i kad su najgori – najbolji su!

Oglasi